Novinarska skupina i njihova mentorica Antonije Skomrak donose nam posljednje predstavljanje u ovoj godini – bivši učenik naše škole Kruno Adamić-Golić otkrio nam je svoj put od školskih klupa do današnjeg života. Podijelio je s nama svoja iskustva, uspomene i savjete. Imamo i krasne fotografije s pričom.
U kojem razdoblju ste pohađali našu školu?
- OŠ Ivane Brlić-Mažuranić upisao sam 1973. godine, a završio 1981. godine.
Što vam je ostalo u sjećanju iz osnovne škole? Što vam je to značilo u daljnjem školovanju?
- Školske dane pamtim po prekrasnim uspomenama, posebno na svoje kolege i učitelje. Posebno sam zahvalan svojim razrednicama, Ljubici Filipčić (1.–4. razred) i Štefici Čubeli (5.–8. razred), koje su imale važnu ulogu u mom obrazovanju.
To su bile godine prvih prijateljstava, simpatija i nezaboravnih zgoda, ali najvažnije, slikovito rečeno, to je bio moj prvi bunar znanja u koji sam uronio, iz kojeg i danas često pijem. Osim redovnog nastavnog programa, škola je nudila razne izvannastavne aktivnosti: sportske sekcije (nogomet, košarka, stolni tenis, šah), dramsku i novinarsku sekciju (Regoč, Lidrano) te natjecanja iz matematike, fizike i povijesti (Kekec).
Sve te prilike omogućile su mi da učim, usavršavam se i steknem vrijedne vještine koje su mi koristile tijekom daljnjeg formalnog i neformalnog obrazovanja. S odmakom vidim koliko su mi te aktivnosti pomogle izgraditi čvrste temelje znanja i vještina koje sam kasnije nadograđivao.
Čime se danas bavite i što vaš posao uključuje? Što najviše volite u svom poslu?
- Po zvanju sam diplomirani inženjer strojarstva, danas magistar strojarstva. Radim u farmaceutskoj industriji kao direktor u inženjeringu. Moj posao uključuje upravljanje opskrbom energentima (električna i toplinska energija), infrastrukturom (vodoopskrba i odvodnja) na lokaciji te vođenje inženjerskih projekata – od nabave opreme, preko projektiranja i izgradnje cijelih pogona, do njihovog održavanja i umjeravanja.
Velik dio mog posla obuhvaća organizaciju i vođenje timova, dijeljenje znanja, edukaciju te suradnju s ekspertima iz cijelog svijeta, unutar tvrtke i kroz strukovne organizacije. Takva suradnja nužna je za ispunjavanje strogih zahtjeva farmaceutske proizvodnje i suvremene tehnologije.
Od svih zadataka najviše uživam u mentorskom dijelu posla. Dijeljenje iskustva s drugima uvijek je interaktivno i ispunjavajuće, a pruža mi priliku za vlastito učenje i usavršavanje.
Koju biste poruku ili savjet uputili učenicima naše škole?
- Moj savjet svim mladima je jednostavan i univerzalan: učite, učite, učite. Obrazovanje je jedina investicija koja se uvijek isplati. Znanje i vještine su vaše, nitko vam ih ne može oduzeti. Budite radoznali, pitajte, tražite pojašnjenja i nikad se nemojte bojati postaviti pitanje. U današnjem svijetu, uz naprednu tehnologiju i sveprisutnu umjetnu inteligenciju, opstaju oni koji znaju i koji se znaju prilagoditi.
- Opis poslanih fotografija
- Prilikom starta izgradnje novog pogona, koji je uspješno završio i u njemu je počela probna proizvodnja, kao jedan od trenutaka na poslu za koje se isplati raditi. Na slici se nalazi cjelokupna uprava naše tvrtke koja se veseli i s pravom je ponosna da je među stotinjak lokacija diljem svijeta izabrana baš naša za izgradnju novog pogona, ja se nalazim prvi s lijeva.
- S timom inženjera i djelatnika odjela održavanja i kalibracije, obilježavajući promociju kulture zajedništva, odgovornosti i suradnje, vrijednosti na koje sam izuzetno ponosan i koje nastojim svakodnevno živjeti, ja se nalazim drugi s desne strane. (
- Dvije fotografije iz školskih dana su u stvari dvije generacijske skupne fotografije.
- Jedna je iz 1977. godine 4. razred i interesantna je što je snimljena na sportskom centru Savski Marof, pošto je glavna zgrada škole bila u rekonstrukciji. Te godine 1976/77 učenici do 4. razreda bili smo u zgradi sportskog centra Savski Marof, a učenici do 8. razreda su bili u Laduču u društvenom domu i područnoj školi. Školske godine 1977/78 ušli smo u renoviranu školsku zgradu koja je i danas u funkciji. Na slici se nalazim u gornjem redu 3. s ljeve strane, a uz razrednicu Ljubicu Filipčić spomenut ću samo Tajanu Matulić, sada Gregurić, 4. s desne strane u donjem redu, koja je danas vaša kolegica i radi u OŠ IBM.
- Druga fotografija je iz 1980. godine na kojoj je razrednica Štefica Čubela i moji školski kolege iz 7. razreda. Cijeli razred se isticao po izuzetnim sportskim rezultatima gotovo u svim disciplinama, a Renato Jurćec postao je i vrlo uspješan profesionalni nogometaš. Ja sam u gornjem redu 6. s lijeva, a Renato je 5. do mene. (Fotografija 2 škola)
